Radovan Domagoj Devlić
MACHU PICCHU
veljača, 2009.
68 str., tvrdi, šivani uvez
ISBN 978-953-99022-5-2
Cijena: 199.00 kn

O knjizi

U kaosu rata, kaosu koji je izbrisao ideju civilnog života, neopredijeljenost nije moguća, a oni koji unatoč tome ustraju na blasfemičnoj ideji o apsurdu rata bivaju žigosani kao najveći neprijatelji civilizacije i ustaljenog poretka. „Macchu Picchu“ priča je o njima, o slobodnim duhovima, vječnim lutalicama u potrazi za nedosanjanim idealom čije je postojanje tisućama godina stvar ljudske fikcije. Premda sa sobom nosi obilježja rajskih slika svjetskih religija, „Macchu Picchu“ nije nagrada za pokorno vršenje službe. „Macchu Picchu“ je opredjeljenje, treći put u binarnom sustavu i destrukcija sustava samog. Stoga njegova stvarna lokacija i nije bitna, koliko je bitno putovanje. Ona Prattovska, duboko romantična mantra „uvijek malo dalje“, koja omogućava siguran bijeg od ideje pripadnosti i dužnosti. Za Devlića i njegove junake, Vodiča, Slomljenog nosa, Uška, Rani i Harama ne postoji dužnost prema zajednici. Individualci, budistički svećenici odvojeni od svijeta u potrazi za nirvanom, koji se u ideološkom kontekstu mogu čitati kao pravi primjeri uznapredovale egomanije. U nekom pak drugom kontekstu, Devlićevi junaci postaju nositeljima prometejske vatre, vječnim Židovima osuđenima na ponavljanje beskonačnog kruga samsare sve do trenutka konačnog oslobođenja. Odgovor na pitanje hoće li do njega ikada doći ostao je neizrečen. No, slijedeći Devlićevu filozofiju mogli bismo reći kako odgovor i nije bitan – bitno je pitanje.

U „Machu Picchu“ tehnologija i pripadajuća joj ikonografija tek je kulisa koja zakriva pozornicu – pozornicu na kojoj je u prvom planu drama grupice pojedinaca (u tom pogledu „Machu Picchu“ funkcionira na isti način kao Oesterheldov „Eternaut“). Upravo je ta drama ono suvremeno u stripu i ono što najviše fascinira svojom aktualnošću. Jer pitanje vječnog rata, ideologije i slobode pojedinca nije nešto što bi moglo tako lako zastarjeti. Konkretni odgovori na ta pitanja mogu izgubiti svoju draž ili mogu biti prevladani, no samo pitanje je jednako aktualno kao i onda kad je prvi put bilo postavljeno. Boreći se sa zahtjevima koje su pred njega postavljali različiti diskursi „Machu Picchua“ (SF, avanturistički roman, akcija, introspektivno štivo, sociološki komentar, povijesna drama), Devlić je pokazao svoje umijeće. Balansirajući zahtjevima različitih žanrova, Devlić je uspio napisati djelo koje je istovremeno anti-ratno i ne-propagandno. Niti jednog od glavnih likova „Machu Picchua“ ne doživljavamo kao apologeta neke određene ideologije, iz ni jednih se usta ne čuju propagandni pamfleti partijskih glasila (a uzevši u obzir vrijeme u kojem je nastajalo, ova činjenica neizmjerno dobiva na važnosti), a opet svima nam je jasno kako se svijetom u kojem se kreću Vodić i Slomljeni nos nešto ne valja.