Ivan Erić
KAD JEDNOM ISPRUŽIŠ RUKE
128 str. meki uvez s klapnama
travanj, 2015.
ISBN 978-953-7746-21-6

O knjizi

Prije par ili više godina (za mene vrijeme leti, a mladi nemaju taj osjećaj) začuh kucanje na svojim vratima. Pijući jutarnju ili dnevnu kavu, otvorih vrata, a preda mnom stoji mladić duge kose i brade, malo zbunjen i nelagodno se osjećajući, noseći par bilježnica i tiskanih papira. Pozvah ga unutra, a on pun treme reče da su u spisima njegove pjesme pa ako ima neke šanse, može li se to objaviti, može li to netko pročitati pa mu iskreno reći mišljenje o njima. Vrijede li štogod ili ne?!

Priznajem, nakon njegovog odlaska, uzevši njegove radove na čitanje, pomislio sam u sebi: opet neki modernistički, nadrealistički poeta koji u nedostatku talenta i kreativnosti ide linijom manjeg otpora i stvara poeziju samo njemu razumljivu i uskom krugu uskogrudnih i nepismenih obožavatelja.

Nakon par pročitanih pjesama zamislio sam se i shvatio da nisam u pravu. Čitajući dalje, moje je oduševljenje (ali s realističkom zadrškom) raslo, i  uvidio sam, osjetio i u duši doživio da čitam stihove po godinama mladog, ali poetski zrelog pjesnika.

Čitajući njegove do sada objavljene i one još neobjavljene pjesme, dolazim do zaključka da je on formirao svoj stil pisanja poezije, bilo ljubavne, socijalne ili jednostavno životne, jer pročitam li njegovu pjesmu, bez potpisa znam da je to on.

Svojom poezijom ostvaruje ono što malo današnjih pjesnika može i hoće; svoje je srce, svoju je dušu sročio u stihove, dobronamjerno, duhovno i bez ikakvog računa. Ogolio sebe, bespomoćan, s jedinom zaštitom u vlastitim stihovima.

Čitajući Erićevu knjigu pjesama, ne možete biti ravnodušni, morate ju ili voljeti i prihvatiti ili odbaciti. Ova zbirka je toliko snažna, u skromnosti velika, draga, koju nikada nećete zaboraviti i ne daj Bože nakon prvog čitanja odbaciti.

Iz predgovora, Željko Erić