Alem Ćurin
EGOSTRIPER:
Egoističke priče starog stripa pokvarenjaka i poneki strip
lipanj, 2012.
320 str., meki, šivani uvez s klapnama
ISBN 978-953-7746-10-0
O knjizi
Teme kojima se Ćurin u ovoj knjizi bavi na prvi se pogled ne čine posebno spektakularne. Štoviše, reklo bi se da je riječ o očekivanim i predvidljivim temama kojima se na ovaj ili onaj način, uvijek ispočetka, vraćaju veterani stripa.
Red Harolda Fostera i Princa Valianta, red Maurovića, red Francisa Goodwina, red Winsora McCaya i Georgea Herrimana tj. Malog Nema i Krazy Kat (pisati o stripu, a ne spomenuti ovu dvojicu otprilike je kao pisati o hrvatskoj knjževnosti, a ne spomenuti Držića il’ Krležu), red Corta Maltesea, red Žeželja, mrvu Matakovića, odica ili dvije djetinjstvu, Plavom Vjesniku i Kekecu, red ili dva posvećen splitskoj branši stripera (Frani Gotovcu i Bori Pavloviću), red reportaža sa Salona stripa u Vinkovcima i sa MaFesta i tako. Začudo, nema ni retka o Neugebaurima, Moebiusu, a i Alex Raymond jedva da se spominje.
Ćurin piše o osnovnoj lektiri svakog „stripera”. O temeljima zapadnog kanona ove umjetnosti, o junacima djetinjstava prije VHS-a, prije kompjutera, prije interneta. Piše Ćurin o stvorenjima koja su u zamak kulture ušla kroz vrata za poslugu i u njemu – k’o što se i pristoji bonvivanima – stala raditi kaos sve dok ih nisu potkupili boljim mjestom za stolom. Teme su, u konačnici, nebitne (iako će nesumnjivo izvući pokoji nostalgični osmjeh na lica Ćurinove generacije). Nisu one to što “Egostriper” čini jedinstvenom i neponovljivom monografijom o stripu. Nije, dakle, što – već kako.
( iz recenzije ) Matko Vladanović