Rudi Aljinović – Andrija Maurović
BARBA NIKO I IVO
lipanj, 2021.
120 str., tvrdi šivani uvez
ISBN 978-953-7746-43-8

O knjizi

Trilogija stripova koja se redovito označava naslovom Barba Niko i Ivo započeta je godine 1963. stvaralačkom suradnjom tada mladoga scenarista Rudija Aljinovića i zreloga crtačkoga velikana Andrije Maurovića, a obuhvaća epizode Brod buntovnika, Tajanstveni kapetan i Blago Fatahive, sve tri objavljene na stranicama Plavoga vjesnika. Povezuju ih središnji likovi, muškarac Niko i adolescent Ivo, a kako neupitno pripadaju pomorskom žanru nužno ih je nakratko smjestiti u okvir Maurovićeva stvaralaštva u razdoblju Plavoga vjesnika – posljednjega u nizu časopisa u kojima je djelovao, kao i u širi žanrovski okvir pomorskoga koji obuhvaća književna, filmska i strip djela.

U tim trima epizodama svjedočimo neupitnome razvoju stila, sadržaja i konteksta, kao i variranju žanrovskih obrazaca. Pomorska pustolovina u trilogiji nikada nije jednoznačna, njena su variranja razvidna i unatoč odnosu prema temeljnim žanrovskim obrascima ni u jednoj epizodi, pa čak ni u jednom tablou ne tone u predvidljivost, transparentnost i nije redundantna. Već su i sami središnji likovi razrada čestoga stripovskoga arhetipa – barba Niko je odrastao muškarac, a Ivo je adolescent. Lik odrasloga muškarca se dakako može othrvati raznim opasnostima, njegova je uloga poglavito aktivna, a lik adolescenta je svakako prijemčiv i mlađem čitateljstvu, pa postaje i kao otponac lakšem čitateljevom uranjanju u građu strip, odnosno model je identifikacije. Međutim, kao što je često u Maurovićevom opusu, izmiče se temeljnim obrascima, protagonisti su daleko od arhetipova jer su uvjetovani i razdobljem u kojem egzistiraju kao i mornarskim životom, pa pritom Niko usprkos sposobnostima i nije tako nepogrešiv kao što bi se od strip junaka možda moglo očekivati, a vidljivo je i Ivino odrastanje, uspostava osobnoga integriteta i odraz habitusa.

Barba Niko i Ivo su objavljivani u tjednim nastavcima te takav strip oblik uvjetuje i dramaturgiju kao i strukturu djela. Jasna je podjela tabloa na četiri vodoravne pasice, a broj strip prizora varira od 10 do 12 po tablou. Klasična je to rešetka u kojoj Aljinović i Maurović razvijaju svoje pomorske pripovijesti, istovremeno ostajući vjerni tradiciji, ali ujedno i naznačujući stilske pomake, obilježja zreloga klasičnoga razdoblja u stripu. Ujedno, zbog tjednog načina objavljivanja, prevladava akcija, psihologizacija je u crtama, kratkim potezima. Preklapa se žanrovsko, povijesno, autorsko, ne zazire od strip didaskalija koje su nužne za ubrzanje radnje, razna objašnjenja, kojima se zapravo vremenski i prostorni segmenti čine kompleksnijim, ali ne i nametljivim u recepciji stripa. Uloga je trilogije Barba Niko i Ivo znatna i u kontekstu cjelokupnoga Maurovićeva opusa, kao i u kontekstu cjelokupnoga žanra pomorske pustolovine u stripu.

(iz pogovora knjizi) Tomislav Čegir